Sasvim prosjecan junak

Nikola je bio mladić u potpunosti zadovoljan svojim životom. Završio je srednju školu prije nekoliko godina, zaposlio se poslom kojega je htio odmalena, a prije četiri mjeseca upoznao je lijepu djevojku Emu. Nedavno je položio i vozački ispit, pa, htjevši vještinom zadiviti svoju lijepu mlađahnu djevojku, predloži da ih odveze sve do rijeke, kraj ruba obližnje šume. Bila je subota, Ema je zbog nekog razloga bila vesela i opuštena, što je istoga trena i Nikoli davalo određeno samopouzdanje.

„Bolji sam od svih njenih vršnjaka, tih djetinjastih ljenčina i nesposobnjakovića, što po cijele dane samo idu u školu i spavaju. Hvala Bogu, to je iza mene.“ , mislio je on.

Brzo su stigli na željeno mjesto. Nikola ugasi motor i osvrne se oko sebe. Bila je vedra noć, strma voda lelujala je pod blagim zadasima prohladnoga sjeverca. Ljeto je završilo, danju bi se vidjele tople nijanse jesenjih boja na topolinu drveću šume. Noću to nije bio slučaj, samo je srebrna mjesečina laskavo obasjavala najviše grane topole. On je često, kao dječak, dolazio na ovdje s djedom u ribolov i kad je rekao njoj kako idu u vožnju, odmah je u glavi vidio to mjesto.

Djevojka se požalila kako joj je hladno, stoga Nikola izađe iz automobila kako bi joj iz prtljažnika automobila donio deku. Toga časa začuje se iz obližnjeg sela crkveno zvono. Odbila je ponoć. Nikola se refleksno okrene i spazi kako duboko iz šume dopire slabo plavičasto svjetlo. Razmislivši, odluči poći pogledati o čemu se radi i nije li, možda, nekome potrebna pomoć.

„Vidio sam svjetlo u šumi. To me malo čudi. Ta što bi netko radio u šumi u ovo doba noći. Čekaj me ovdje, odmah ću se vratiti.“, rekao je Emi i nesigurnim korakom pošao uskim putićem prema šumi.

Već je bio odmaknuo nekoliko stotina metara u dubinu šume. Tada zapazi kako put pred njime prestaje. Preostalo mu je probijati se kroz gusto nisko šipražje. U ovome dijelu šuma je bila gušća, a jezivo svjetlo je sve jasnije vidio pred sobom. Pribravši se, ubrzao je korak, samo je suho granje pod njegovim nogama lomilo tišinu, poput sreće slomljene s razbijenim staklom zrcala.

U taj mah Nikola izbije na široku čistinu, otprilike na sredini šume. Tu više nije bilo dnevnoga svjetla. Ono što tamo jasno opazi učini da mu srce zastane.

To je bilo dijete, novorođenče, golo, tiho i samo, što je lebdjelo u zraku nekoliko stopa iznad zemlje. U nejakoj ruci držalo je iznad sebe veliku žarulju, ispunjenu kolutavim i bliještećim dimom. Zatvorenih očiju, bilo je savijeno pod čudnim kutom, samo je plavo svjetlo žarulje obasjavalo djetetove mekane kosti na kojima se mogao izbrojati svaki novorođenčetov udisaj.

Nikola nije ispustio ni glasa. Njegov krik zapeo je negdje duboko u njemu, negdje gdje je ranije vjerovao da mu je bila duša. Nekoliko je trenutaka nijemo i razjapljenih usta promatrao ovaj strašan prizor. Tad se dade u trk. Oštro granje šipražja kidalo je komade mladićeve odjeće i kože, no on to nije ni osjetio. Jurio je, zatvorenih očiju, ne brojeći vrijeme i ne osvrtavši se za sobom. Trčao je sve dok nije izbio iz šume i dalje, sve do strme obale rijeke. Osjetivši kako je izgubio tlo pod nogama, nesretni mladić krajnjim naporom otvori oči i shvati kako leti kroz zrak. Tada udari glavom o željezni stup koji je izlazio iz mutne nabujale rijeke, a označavao je razinu vode. Izgubivši svijest, odnijela ga je voda.

Ema je, drhteći, zabrinuto čekala Nikolu u automobilu.

Nekoliko kilometara dalje, Nikolina majka prene se iz sna. Otirući hladan znoj s lica, pogleda kroz odškrinut prozor. Mjesec bio sav u sjaju, poput očiju pametnoga čovjeka. Sabravši misli, majka se prisjeti svoga sna. Bila je sanjala veliku i mutnu rijeku koja odnosi stvari nesretnoga mladića.


(A.J.)

24/25. rujna 2011.

Hej, evo i mene !
Jesam li vam falio ?
Život me baš i nije mazio,
no, nisam se žalio.

Jeseni i zime,
proljeća i ljeta,
prolazila su mirno pokraj mene.
Skrivao sam se u kutu svijeta,
živio sam od uspomene.

Ovo je moja pjesma
u tihoj i hladnoj noći.
Puno drugima dajem,
a malo uzimam sebi.
A opet ostajem u samoći.

Biti uvijek u pravu,
Najveća mi je mana.
A naći se u pravo vrijeme,
na pravome mjestu,
čekam do današnjega dana.

(A.J.)
dne 25. kolovoza 2011.

Sve što imam rado bih ti dao,
i moju tugu, visoku, što stremi prema dugi.
Na tvrdu zemlju s gorkom utjehom sam pao,
uzet će te sada netko drugi.

Svakim lijepom riječju misliš da te lažem,
isprikama novim moje vruće srce hladiš.
Ostaje mi samo da ti kažem
kako trebaš paziti što radiš.

Još te uvijek pogledom ispratim,
kad pokraj mene prođeš, osmjeha nespretna.
Kako vrijeme nipošto ne mogu da vratim,
neka moja ljubav ostane nesretna.

(A.J.)
kolovoza 2011.

Isključujem glazbu, duboko udišem i zatvaram izmorene oči. Dug je dan za mnom, znam i sam kako sam zaslužio malo odmora. Puštam tišinu neka me obuzme, prepuštam joj se u cijelosti. Zaboravljam na buku, vrevu, metež i cjelodnevnu žurbu koja se ponavlja iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, godinu za godinom. Dok sam puknuo prstima, život je pri kraju, a ja se trebam zapitati jesam li zaista živio ? Uhvaćen u mrežu rutine, izvučen iz nemirnog mora života, brzo ću skončati svoje neznatno Trajanje na ovome smiješnom svijetu. Smijat će mi se priprosti Ribari, koji bi me se u moćnome i nepredvidivome moru bojali, a ovako zapetljanog i samog me prijezirom izruguju.

Udišem još jednom, izdišem tišinu. Zaboravljam na buku. U buci se nikada nije čulo ništa pametno.


Razmišljam, nisam ja antički junak tragedije, pa da mi se sve dogodi unutar jednoga dana, na istome mjestu i na isti način.

Pamtim svaku sliku koju vidim na sklopljenim zjenicama i ne obazirem se na Ribare. Plovim dalje na valu misli, puštam neka me ponese daleko.

Zamišljam da more teče. Činim da mojom maštom poteče more mojih misli, sve do ruba Svijeta.

I tamo, neka se uzburkana voda prelije u Bezdan. A ja ostajem, sakriven od Ribara u Kutu Svijeta, sam, ali gord i ponosan.

(A.J.)
kolovoza 2011.

Svijet prazni moje baterije,
žvačem bačenu kost.
Dosta mi je i bitka i materije,
ovaj život je domaćin,
a ja sam samo gost.

Trudim se živjeti u duhu svoga vremena,
no, nije lako slijediti misli tijek.
Noga mi polako klizi izvan stremena,
ponavljam da za pjesnike nije ovaj vijek.

Sinestezija se klima, ritam aritmičan,
pred bujicom svijeta što drvlje prosjeka nosi,
stih je bijel, bjelji, prozračan...
(oprostite digresiju ovu, pažnju obratite posljednjem slovu)
pred čovjekom smo obučeni, a pred Bogom bosi.

Suviše rijetko gledam u nebo. Shvatio sam to koračajući sparnim i praznim ulicama svojega grada, pogleda uperena u svoje stare patike, s cigaretom među prstima, zadubljen u prolazne misli. Koliko je samo prelijepih zvjezdanih noći izblijedilo ponad moga maloga prozora, ugrijanog ljetnom vrućinom. A tek koliko sam divnih, djevičanski bijelih oblaka, neograničenih u svojoj ljepoti i oblicima propustio iznad svoga prozora, svoga doma, svojega grada i domovine. Umjesto u te tihe i veličanstvene lađe, gledah u automobile koji se dosadno kotrljahu izrovanom cestom moje dugačke ulice. Gledao sam ljude, nasmiješenu djecu, ozbiljne roditelje i namrštene starce, čije bore podsjećaju na zamišljene linije kojima se na papiru spajaju veličanstvena zviježđa toga Istoga Neba. Koliko li sam toga samo propustio u svojoj maloljetnosti Duha i Tijela.
Prirodu sam zamijenio Strojem, a Boga Čovjekom.
Osjećam kako me prate uspomene iz naprasno prekinutoga djetinjstva, poput prve zrake sunca koja mi ranim jutrom ometa san. Zrake poput glasnika bolje budućnosti s Vječnoga Neba.

A.J.

Tko sam ja ?
Kakav se sam vidim i predstavljam ? Ili kako me drugi percipiraju ? Jesam li gorda samotna jela ili tek njena kratka sjenka pri podnevnom suncu ? Jesam li Dostojan, koji vedri i oblaci ? Ili sam samo Prosjek koji biva nasmijesen i namrgoden, obucen u svilu i uzdignut, pa zatim uz smijeh i pogrde zbacen i napusten ?
Biti citan ili citati ? Uciti druge da plesu kako ti sviras ili svirati i plesati uz tude pjesme uz smijeh i prolaznu nasladu ?
Nema Zlatne sredine.
Pocelo je, prijatelju. Sad vise nema povratka.
Tko sam ja ?
Na to pitanje odgovorit ce mi Vrijeme.

Sasvim prosjecan junak
pohada sasvim prosjecnu skolu.
Sasvim se prosjecno smije u duru
i sasvim prosjecno place u molu.

Sasvim prosjecan junak
zivi u sasvim prosjecnom gradu.
Kad vrijeme dode pred oltar vodi
sasvim prosjecnu mladu.

Sasvim prosjecan junak
sasvim prosjecno mrije.
Tuzan sto ne odlazi kasnije,
a sretan sto nije jos prije.

(A.J.) srpnja, 2011.

Kako sam vec rekao u prvom postu, nalazim se u stranoj zemlji. Nije bitno u kojoj, jer sve su one razvijenije nalik jedna na drugu. Vrijeme mi nije dopustalo kupanje na jezeru ili izlet u prirodu, pa sam posao do obliznjeg grada. Lutajuci ulicama bjeh zatecen kisom, pa sam bio usao u jednu prodavaonicu cdova.
Rock, heavy metal, indie, pop, sve mi je to postalo na neki nacin dosadno. Ne "isfurano", kako bi to rekao prosjecan "trendy" sedamnaestogodisnjak, vec jednako. Monotono.
Amyinu glazbu cuo sam puno puta na radiju, ali vise sam o njoj slusao na televiziji. Prokleti mediji uvijek su je prikazivali u najgorem svijetlu, nikada nije bilo ni rijeci o njenoj nadarenosti i glazbenim uspjesima (5 osvojenih Grammyja za album Back to black, 2006. godine). Njen glas bio je zaista poseban, a talent, dakako, neosporiv. Iz znatizelje, uzeo sam album u ruke i krenuo prema blagajni, no ipak sam ga ostavio i kupio druga dva albuma, renomiranih svjetskih rock zvijezda.
Kasnije sam dosao kuci, otvorio dnevnik.hr i nasao sokirajucu vijest o njenoj smrti. Kako mi je samo bilo zao.

Amy Winehouse preminula je s 27 godina, i tako je usla u takozvani "Klub 27", kamo obozavatelji svrstavaju velike rock zvijezde koje su, takoder, preminule u 27 godini. Najpoznatiji su, pazite sad, Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison i Kurt Cobain. Nevjerojatnom slucajnoscu sve su ove glazbene legende preminule nesretnom smrcu u svojoj 27. godini. Sad je i Amy usla u klub, zasluzeno (svojim talentom i uspjesima), ali prerano, previse prerano. :(

Nama obozavateljima, ili onima koji cemo tek to postati, ostaje samo utjeha kako je Amy zauvijek otisla u legendu, njena glazba ce se slusati jos dugo vremena, ostat ce uspomena na nju gdje je na vrhuncu slave. A ona, vjerojatno negdje gore pije whiskey u drustvu Janis Joplin i ostalih prerano preminulih velikana glazbe.

Pocivala u miru !

Nikada nisam vodio dnevnik. Smatrao sam to gubljenjem vremena, iako bih se, dakako, radovao kada bih nasao svoju staru fotografiju, nekakvu biljeznicu, cak i racun od trgovine sa otisnutim starim datumom. Nisam imao ni blog, elektronicki oblik dnevnika. Sto me onda potaknulo da zapocnem blog sada, u ovaj sitan ljetni sat, u stranoj zemlji i usred ljeta ( iako ovdje kisi vec danima) ? Svi moji prijatelji i poznanici, sadasnji i bivsi, svoje su blogove odavno ostavili. Prekrila ih je elektronicka prasina, ubio ih je Facebook. Kao i dio moje kreativnosti, ako sam je ikada i posjedovao. Uvijek sam se trudio biti ispred drugih, jaci, brzi, bolji, a sada radim nesto sto su oni radili i odradili prije vise godina.
Nisam se nikada nigdje uklopio. Moj rodni grad, koji je prosjecnom covjeku na ponos, jedna od prvih stvari koju ce istaknuti pri upoznavanju s nekim drugim prosjecnim covjekom iz drugoga grada, meni je na sramotu. U njemu je ostalo ocevo zdravlje i majcina mladost; kako da ga volim?
Zavolio sam samo jednom, i to djevojku za koju ne znam hocu li je ikada vise vidjeti.
Zelim ostaviti trag, sto siri i sto dublji, sto dalje odavde.